Bihejvioralna terapija – Vrsta terapije abnormalnog ponašanja koja se zasniva na postavkama bihejviorizma. Bihejvioralna terapija ignoriše mentalističke „uzročnike” bolesti (poput unutrašnjih konflikata i kompleksa), i u celini se svodi na otklanjanje „simptoma”. Bihejvioralna terapija počiva na shvatanju da je poremećeno, „bolesno” ponašanje stečeno učenjem, te se učenjem i može „ugasiti”. Bihejvioralna terapija predstavlja postepen proces planskog i sistematskog odučavanja pacijenta od starog, nedelotvornog i abnormalnog stečenog ponašanja i učenje novog, uspešnog i normalnog. Prema Džonu Dolardu (John Dollard) i Nilu Mileru (Neal Miller), „ukoliko je neurotično ponašanje naučeno ono može da bude i odučeno podesnim korišćenjem istih onih principa koji su učestvovali u procesu učenja… Postupak psihoterapije uspostavlja skup uslova koji omogućavaju odučavanje od neurotičarskih navika i učenja novih, neneurotičarskih navika”.
Džon Votson (John Watson), kao otac klasičnog bihejviorizma, postavio je temelje tvrdnjom da se celokupno ljudsko ponašanje, uključujući i patologiju, može objasniti kroz principe uslovljavanja. Sa druge strane, B. F. Skiner (B. F. Skinner) je uvođenjem operantnog uslovljavanja revolucionalizovao terapijski pristup. Skiner je naglasio značaj potkrepljenja i kazne u oblikovanju ponašanja, dokazujući da se svaka promena u spoljašnjoj sredini direktno odražava na modifikaciju maladaptivnih obrazaca delovanja bez potrebe za pronalaženjem skrivenih nesvesnih uzroka.
Džozef Volpi (Joseph Wolpe) predstavlja ključnu figuru u praktičnoj primeni bihejvioralne terapije u XX veku. Polazeći od principa inhibicije anksioznosti, Volpi je razvio čuvenu tehniku sistematske desenzitizacije, koja se zasniva na recipročnoj inhibiciji. Njegov pristup je omogućio da se fobije i anksiozni poremećaji uspešno tretiraju kroz postepeno izlaganje strašljivim nadražajima u stanju duboke relaksacije, čime se stari automatski odgovor straha uspešno zamenjuje odgovorom opuštanja.
Razumevanje i adekvatna regulacija besa i ponašanja pomažu nam da sačuvamo zdravlje i unapredimo odnose sa drugima. Kada obrasci ponašanja preuzmu vođstvo, oni ne samo da narušavaju naš unutrašnji mir i fizičko blagostanje, već često ostavljaju duboke tragove i u komunikaciji sa okolinom. Rad na promeni ne znači potiskivanje ili ignorisanje, već prepoznavanje ranih signala, uvid u skrivene potrebe i ovladavanje konstruktivnim načinima ispoljavanja. Kroz psihoterapijski rad učimo kako da transformšemo destruktivne impulse u lični rast, oslobodimo se tereta prošlosti i gradimo stabilnije, zrelije odnose sa sobom i drugima.